Čekajući inspiraciju za 'Roko report' iz Izmira upotrijebih nešto dobrog crnog turskog 'caberneta', par slasnih baklava, nešto badema iz 'rinfuze' i pod okriljem noćne tišine olovka je krenula sama od sebe....

Poput pravih vrhunskih sportaša na sjeverne obale Azije uputismo se posebnim avionom kojeg naravno ne bi bilo da se pored tridesetak odvažnih Hrvata u avion nisu ukrcali naši sjeverni susjedi iz 'dežele', (brojniji od nas !? ), naši prijatelji iz zemlje Bosne i Hercegovine, te ponešto klasičnih turista koji su umjesto teških borbi na Ataturkovom stadionu u Izmiru odabrali putovanje pod nazivom 'Čudesna Turska' koje ih je odvelo u središte zemlje koja broji gotovo 80 milijuna stanovnika. Avion hrvatske nacionalne zrakoplovne kompanije bio je ugodno popunjen gotovo do zadnjeg sjedala. Kompas je usmjerio svoje kazaljke u pravom smjeru, pa smo nakon manje od dva sata zračne plovidbe prvo stražnjim, a potom i prednjim kotačima dotakli pistu velebne zračne luke u Izmiru - a mnogi od nas prvi puta stupili nogom na 'sveto azijsko tlo'...

Bližila se je ponoć i Izmir nas je dočekao okupan svjetlima velegrada od oko 4 milijuna stanovnika. Topla noć, miris mora i lagani 'šušur' u gradu obećavali su burni trodnevni boravak. Hoteli su već tradicionalno u samom srcu grada - na par koraka do izmirske 'rive' koja se ne može mjeriti sa splitskom - ali ipak podsjeća na nju.... U petak ujutro upoznali smo grad i njegove starine, burnu otomansku povijest, posnimili stadion i izgubili se negdje među uskim ulicama i trgovima izmirskog bazara....Vrbi i Roko su bili na tehničkom mitingu koji se je mogao lako nazvati 'tehničkom svađom' pa je na početku izgledalo da to neće biti balkanske igre već ne znamo po koji balkanski rat, no strasti su se smirile i natjecanje je započelo - sa rekordnim brojem od gotovo 800 sudionika prema najavama organizatora. Stvarno je na startevima bilo ipak nešto manje atletskih veterana.

Unatoč trudu domaćina i velikom stadionu (Ataturk prima oko 52.000 duša) te pomoćnom stadionu koji je odmah do njega i na kojem su nastupali dugoprugaši i dio bacača, natjecanje je imalo svojih problema koji su uz manje poteškoće ipak riješeni. 'Rak rana' svih veteranskih natjecanja - podjela odličja - ovdje se je iskazala u svom punom obliku. To jednostavno nije moguće organizirati na jednom mjestu i budući će organizatori (možda i mi ?) morati jednostavno ubrzati i skratiti podjele - jer bi inače natjecanje preraslo u podjelu medalja, a ne u trčanje, skokove i bacanja. Satnica na stadionu poštivana je skoro do u minutu, ali su se na pomoćnom igralištu bacači načekali svojih disciplina, a i duga trčanja su se otegla do kasno u nedjeljno popodne.... Medalje su prvo dijeljene uz fanfare i glamurozne najave, potom samo na postolju bez najava, nakon toga si mogao preuzeti odličje i diplomu, a na samom kraju medalje je mogao preuzeti samo team manager, da bi se zadnjih odličja jedva dokopali u kasno nedjeljno popodne uz pomoć naše agentice u Izmiru.... zadnja su odličja 'pristigla' u hotel u kasnim večernjim satima..... ali su barem stigla.

Što se nas tiče - iako se plijen još broji i preslaguje, nastup je bio u granicama naših mogućnosti. Konkurencija je zbog brojnosti domaćina, a i mogućnosti nastupa u više od dvije discipline u nekim kategorijama bila iznenađujuće 'opaka' (npr. po 16 sprintera u pojedinim mlađim dobnim skupinama ili po desetak bacača), uvjerljiva nadmoćnost po brojnosti muškaraca pred ženama... Nekih posebno istaknutih rezultata nije bilo, niti je netko posebno podbacio - uglavnom bih rekao da smo sportski prošli u skladu sa našim očekivanjima... Uostalom, rezultate ćete pogledati čim ih prikupimo u cjelosti, a u svakom slučaju u Izmiru smo postali 'miljenici' Evropske ateltske federacije - brojne pohvale za našu organizaciju, 'vanjski izgled' (jednoobrazne trenirke izgledaju zaista dobro) i žele na našem primjeru razvijati veteranski pokret u regiji, te je lako moguće da će upravo hrvatska veteranska atletika biti primjer drugima na koji način treba razvijati veteranski atletski sport. Pred njim je velika budućnost s obzirom na brzinu kojom stari evropska populacija!

Neke od sličica u galeriji će ukazati na najvažnije događaje tijekom dugog vikenda u Izmiru, a svakako ne treba zaobići subotnju feštu u gradu koja je nakon poduže uvertire sa turskom glazbom ipak kulminirala nastupom 'naših' glazbenh virtuoza. Miki Prstec i njegova truba digli su na noge sve prisutne atletske veterane, a nakon toga Vrbi i Mišo Zlatković odličnom svirkom na gitari rasplesali ekipu 'do daske'. Sreća da nije duže potrajalo jer ne bi bilo ništa od dobrih nastupa u nedjelju. Naime, nakon što je sa minareta odzvonila ponoć - zabava je prestala - a tek je blijedi mjesec otpratio raspjevane i rasplesane veterane na zasluženi počinak.

Po završetku natjecanja bilo je podosta slobodnog vremena, pa je nedjeljno popodne završilo zaista originalnom idejom dueta Prskalo - 'piknikom u gradskom parku' uz zvuke Vrbijeve gitare i milovučno pjevanje hrvatske i slovenske ekipe isprekidano orijentalnim zvucima turske svadbe s obližnje terase. Bero Zetić nije propustio odigrati svoj show (ovaj puta u potrazi za hladnom pivom u turskom dućanu - našli smo ga kako zabavlja prodavače koji se valjaju po podu od smjeha), a završni nastup imao je u holu aerodromske zgrade pred zabezeknutim putnicima koji nikad nisu vidjeli Zetićev 'break dance' u najboljem izdanju.... Vrhunac zabave ipak je bio u avionu nakon što je Zetić usnuo snom pravednika - no ekipa si je dala oduška, te ga okitila prigodnom 'ikebanom' orijentalnog štiha - o čemu svjedoče snimke koje još niti sam Bero nije vidio i slikovna premijera je upravo na veteranskoj web-stranici...

I da ne duljim - ne bi bilo u redu iznositi pikantne detalje - probajte ih saznati sami iz raznih izvora. Za nama je putovanje u Izmir koje nećemo tako brzo zaboraviti. S Izmirom nekako završava i sezona: pred nama je nova. Dvoransko SP u kanadskim šumama (Kamloop) nas gotovo sigurno neće vidjeti, ali na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj polovicom srpnja ćemo svakako biti prisutni - iako svi s mislima na Sacramento 2011. i SP na otvorenom koje za sada izgleda tako daleko i nemoguće , ali vrijedi i dalje ona da 'ništa nije nemoguće'!!! Ako stvarno nešto želiš - moraš to jako željeti i ostvariti će se! Roko će se potruditi sa svoje strane ..... krećemo već ovijeh dana u neke akcije, a vi samo vrijedno trenirajte i rušite osobne rekorde!!!

I kad smo već kod rekorda - primjetih da je naša najbolja veteranka Katarina Šporer Tošić uz dva zlata oborila i rekord BAI u bacanju kugle za žene W65-70, da ćemo vjerojatno među rezultatima pronaći i koji novi hrvatski rekord i da je natjecanje iznjedrilo odličan nastup Milana Erora sa dvije suverene pobjede na 800 i 1500 metara. A s njim smo dobili veterana koji će već dogodine biti kandidat i za evropska odličja!

Šećer na kraju prvog dana bile su naše sprinterice - brže no ikad u uvjerljivoj pobjedi kakva se ne pamti na igrama i s novim rekordom balkanskih igara od 58.05 na 4x100 m u kateogoriji W30-39! Vrijedi zabilježiti i zapamtiit njihova imena : Goranka Marković, Dragana Ciganović, Božica Šorgić i trostruko zlatna u Izmiru - Branka Graić! One će još pisati povijest balkanske ženske veteranske atletike!!!